Boris Mihoković slike |
I n t e r v j u
SLIKA VRIJEDI ONOLIKO
KOLIKO JE NETKO ŽELI
Davnih je godina A.B. Šimić ispisao svoj poznati stih kojim je antologijski povezao pjesnike i čudjenje na koje nailze u svijetu. Jednostavnom zamjenom subjekata, bez ikakve grižnje savjesti možemo umjesto pjesnika u sintagmu staviti općenito sve umjetnike, osobito one koji umjetnost proživljavaju i za nju žive.
TEKST: TOMISLAV VODIČKA, FOTO: DAVOR TOMIĆ
Slikarska priča Borisa Mihokovića uistinu je zanimljiva i atipična. Ovaj diplomirani arhitekt gotovo se slučajno, na molbu prijatelja da mu izradi skice za sliku, zarazio slikarstvom. Iako do tada nije slikao, osjetio je da je slikarstvo njegov život i odbacio je sigurnost Beča u kojemu je tada dobio priliku raditi, vratio se u Zagreb i počeo slikati. I danas, više od trideset godina nakon toga, sa sjetom i poštovanjem prisjeća se svojih mentora i prvih slikarskih koraka.
„Sve je zaprvo, počelo još na fakultetu, gdje su nam predavali profesori Tomba i Vaništa, a slikarsto sam učio, ako se to tako može reći, od Mije Kovačića, koji je nekako najbliži bio tome što i kako sam ja htio tada slikati. Iako, najveći „krivac“ (smijeh) što sam danas slikar je akademin Andro Mohorovičić, koji me uvijek podržavao. Uostalom, otvorio je 1995, godine moju izložbu nakon što je pregledao materijal, a to je čovek koga niste mogli tek tako zamoliti za takav postupak“.
KOLIKO JE NETKO ŽELI
Davnih je godina A.B. Šimić ispisao svoj poznati stih kojim je antologijski povezao pjesnike i čudjenje na koje nailze u svijetu. Jednostavnom zamjenom subjekata, bez ikakve grižnje savjesti možemo umjesto pjesnika u sintagmu staviti općenito sve umjetnike, osobito one koji umjetnost proživljavaju i za nju žive.
TEKST: TOMISLAV VODIČKA, FOTO: DAVOR TOMIĆ
Slikarska priča Borisa Mihokovića uistinu je zanimljiva i atipična. Ovaj diplomirani arhitekt gotovo se slučajno, na molbu prijatelja da mu izradi skice za sliku, zarazio slikarstvom. Iako do tada nije slikao, osjetio je da je slikarstvo njegov život i odbacio je sigurnost Beča u kojemu je tada dobio priliku raditi, vratio se u Zagreb i počeo slikati. I danas, više od trideset godina nakon toga, sa sjetom i poštovanjem prisjeća se svojih mentora i prvih slikarskih koraka.
„Sve je zaprvo, počelo još na fakultetu, gdje su nam predavali profesori Tomba i Vaništa, a slikarsto sam učio, ako se to tako može reći, od Mije Kovačića, koji je nekako najbliži bio tome što i kako sam ja htio tada slikati. Iako, najveći „krivac“ (smijeh) što sam danas slikar je akademin Andro Mohorovičić, koji me uvijek podržavao. Uostalom, otvorio je 1995, godine moju izložbu nakon što je pregledao materijal, a to je čovek koga niste mogli tek tako zamoliti za takav postupak“.
Za razliku od danas, prošla vremena bila su puno bolja za slikare s ovih prostora, a osobito bode u oči podatak da je Mihoković više izložbi imao u inozemstvu nego u Hrvatskoj.
„Naiva se tada sva prodavala, bila je hit u svijetu, a i ja sam imao i prilično jakog galeristu u Austriji, pa otuda i toliki broj izložaba kod njih i u Njeačkoj“, priča Mihoković. Vremenom je njegov slikarski izričaj počeo mutirati u posebnu vrstu naive, drugačijih boja i tehnike, te se nakon toga prebacio na hiperrealizam/fotorealizam i tehniku pastela i ulja na staklu, što je skoro pa svjetska ekskluziva. Uz odmak od naive, koja je u njegovoj interpretaciji uistinu bila jedinstvena, promijenio je i motive – od podravskih do jadranske obale. „Obožavam podvodni ribolov i tek kad zaroniš, vidiš čega sve ima dolje – kamene klisure, pješčane pustinje, polja morskih trava, život ... More i morski pejzaži su mi omiljeni motivi i premda nisam od tamo, znam cijeniti i uživati u njemu“ „Tina vreba guske“ nema cijene Obzirom da nije akademski slikar, nekako se logičnim činilo pitanje što čini kvalitetnog slikara – talenat ili diploma. |
„Slikar ovisi o talentu i o tome je li naučio slikati ili nije. Isto kao i u sportu, nema podijele na stare i mlade, već ovisiš o tome jesi li ili nisi naučio slikati, ili znaš ili ne znaš.
Jednom prilikom bio sam malo zbunjen oko jedne slike, koja mi je bila lijepa, ali nisam znao kamo je smjestiti, radi li se o umjetnosti ili ne. Akademik Mohorovičić je samo odmahnuo rukom i rekao da je riječ o tehničkoj perfekciji koju svatko moće naučiti, ali da slika ne vrijedi ništa“, tvrdi Mihoković, te nastavlja „Slika mora prijeneti osjećaje na onoga koji gleda, inače je prazna, šuplja. Svatko ima svoj ukus i ljepota je isključivo u očima onoga koji gleda. U svemu, od slikarstva do žena (smijeh). Mislim da svatko ima pravo reći da se slika ne sviđa i ne vrijedi mu ništa. Recimo, ja apstraktno slikarstvo uopće ne razumijem i ne privlači me nimalo”. Postavimo li tako poredak stvari, kako odrediti cijenu slike, a pritom ne ispasti (pre)naivan ili je precijenti pa ispasti megaloman – zahtjevan je zadatak. „Ni jedna lsika ne vrijedi ništa – ne možeš je pojesti, ne možeš sjesti u nju i odvesti se, nema baš neku upotrebnu vrijednost. |
Zapravo, slika vrijedi točno onoliko koliko ti netko želi dati za nju. Jednom prilikom poslovni prijatelj je naručio sliku, za koju mi je trebalo dvije godine da je završim jer nisam imao inspiracije. Ali, kad me lupilo slikarsko ludilo, skinuo sam longetu s ruke i završio je. Dolazio on do mene po sliku („Tina na oblaku“,op.a.), ja kažem koliko će ga koštati, on odustane, a ja mu mrtav hladan kažem ako se vrati po nju da će biti još skuplja. Od tada je dolazio nekoliko puta, alu mu je nikada nisam prodao. I neću (smijeh)... „A ta slika je ušla u „Čuda hrvatske naive“. S druge strane, mnogima sam poklonio svoje radove i nikada mi nije palo na pamet tražiti novac za to.
Na pitanje šta trenuto nari, Mihoković je odgovorio: „Zavisi od inspiracije, da li je to treptaj grane ili želja nekog drugog. Jedna draga obitelj me zamolila da im naslikam jedrenjak, jednom prijatelju radim veliki crtež ugljenim olovkama. Ujedno završavam „Brijune“, koje sam započeo prije deset godina. No opet, jedno je posao, a drugo strast. Prekrasne zelene oči, koje samo ja mogu učiniti gotovo plavima, isnpirisale su me da naslikam pjesmu „Wish you were here“ Pink Floyda. Nakon toga sam naslikao drugu, malo drugačiju, pa treću, četvrtu i petu verziju i počeo se smijati. Još uveijek se smijem i ne znam kako ću završiti cijelu priču.
Na pitanje šta trenuto nari, Mihoković je odgovorio: „Zavisi od inspiracije, da li je to treptaj grane ili želja nekog drugog. Jedna draga obitelj me zamolila da im naslikam jedrenjak, jednom prijatelju radim veliki crtež ugljenim olovkama. Ujedno završavam „Brijune“, koje sam započeo prije deset godina. No opet, jedno je posao, a drugo strast. Prekrasne zelene oči, koje samo ja mogu učiniti gotovo plavima, isnpirisale su me da naslikam pjesmu „Wish you were here“ Pink Floyda. Nakon toga sam naslikao drugu, malo drugačiju, pa treću, četvrtu i petu verziju i počeo se smijati. Još uveijek se smijem i ne znam kako ću završiti cijelu priču.
I z l o ž b e
1982. Kempten, Njemačka 1983. "Altstadt Galerie", Beč, Austrija 1984. Podersdorf am See, Austrija 1985. "Stavfen Galerie", Njemačka 1986. "Genoveve Haus", Austrija 1987. "Altstadt Galerie", Beč, Austrija 1988. "Genoveve Haus", Austrija 1991. "Warwick Gallery", Velika Britanija 1992. "Valeatis Café-galerija", Zagreb, Hrvatska 1992. "Gverović – Orsan ", Zagreb, Hrvatska 1993. Sv. Rok, Brijuni, Hrvatska 1993. "Grizija", Rovinj, Hrvatska 1994. Galerija "Marko Virius", Zagreb, Hrvatska 1995. "Genoveve Haus", Austrija 1996. "Stavfen Galerie", Njemačka 1996. "Altstadt Galerie", Beč, Austrija 1998. "Bogdan Ogrizović, Zagreb, Hrvatska 2000. "Grizija", Rovinj, Hrvatska 2007. Knjižnica Staglišće, Zagreb |
G a l e r i j a
|